Sara Peranić
Zaljubljenica u proučavanje ljudskog ponašanja i ovisnica o osobnom razvoju.
Poznajete li nekog tko ima problema s viškom kilograma, pretjeranim konzumiranjem alkohola, pretjeranim kupovanjem, radoholičara? Što sva ova ponašanja imaju zajedničko? Pretjeranost. A kada je nešto pretjerano, onda to ukazuje da nečega s druge strane jako nedostaje. Što nam nedostaje kao društvu?
Što želite u životu, koji smisao života? Mnogi na ovo pitanje odgovaraju s „biti sretan“. Ako smo sretni, ispunjavamo cilj. Ako nismo sretni vjerujemo da s nama nešto nije u redu.
Kao društvo smo apsolutno uvjereni (jer nas to uče još kao malu djecu) da je normalno (i poželjno) stalno biti sretan. Pogledajte samo društvene mreže, svi su sretni sa svojim savršenim životima, zar ne? Osim nas koji smo se našli u nekoj čudnoj fazi.
I tada si pojedinac kreće postavljati pitanja „što sa mnom nije u redu? Odakle ovi neugodni osjećaji? Zašto se osjećam tužno ili ljuto – tko me rastužio ili naljutio?“ Dakle, iz takvih misli od osjećaja razvijamo problem. A što svaki problem traži? Svoje rješenje.
Gdje je rješenje?
To rješenje nalazi se upakirano u preskrasne proizvode na policama drogerija, nalazi se u hrani, u alkoholu, drogi, pretjernaom radu, ekstremizmu svake vrste. To rješenje doduše često mnogo košta (ili novca ili odnosa), ali „važno je riješiti problem“.
A što ako...
Što ako su nam prodali priču o sreći kao normalnom stanju? Što ako tražimo rješenje za problem kojeg smo izmislili?
Da pojasnim. Svaka emocija koju čovjek osjeća je u funkciji čovjeka. Sreća je ugodna, dosada potiče kreativnost, strah nas priprema da se zaštitimo, ljutnja nas motivira da se izborimo za sebe, anksioznost (iako nije emocija, javlja se često) nam donosi poruku kako već dulje vrijeme nismo zadovoljni s nečim u životu. Dakle, svaka emocija ima svoju svrhu, pozitivnu ulogu za nas.
Evo jedan primjer, zamislite da ne postoji strah. Biste li auto koji juri dok vi prelazite pješački prijelaz doživjeli kao opasnost? Ne. To znači da ne biste osjetili strah koji u vašem tijelu potiče lučenje adrenalina i šalje energiju u ekstemitete da možete bježati. Onda, biste li se odrekli straha ili ipak ne bi?
Drugi je primjer tuga. Što mislite, kako bismo znali da smo sretni, ako ne bi postojala suprotnost? Da se preko zime ne smrzavamo kad ujutro izađemo na posao, bismo li znali koliko je zapravo dobar osjećaj kad stigne proljeće? Koliko je zapravo dobar osjećaj s kaputa, šala i rukavica prijeći na kožnu jaknu? Sada znamo koliko je to ugodno, pa bismo htjeli da nema onog smrzavanja i oblačenja 10 slojeva. No, da to nismo iskusili, mi bi ugodnost proljeća podrazumijevali. Ne bismo je imali s čime usporediti, a samim time njezina bi vrijednost bila mnogo manja.
Tako je i s izmjenama tuge i sreće. Da je čovjek od davnina stalno sretan, ne bismo izašli iz pećine, jer bi nam bilo dobro. Zašto da idem istraživati dalje svijet, ako mi je stalno dobro tu gdje jesam?
Frustracija nam je nevjerojatno potrebna u životu. Frustracija je ta koja nas vodi naprijed. A je li ugodna? Nije. Treba li je se zato riješiti? Nikako.
Suvremeni čovjek vrlo teško podnosi frustraciju te konstantno traži ugodu.
Ako svaka emocija ima neku dobru ulogu za čovjeka, onda je ima i tuga. Što bi mogla biti pozitivna uloge tuge? Da bismo pronašli odgovor, moramo se prisjetiti u kojim je situacijama osjećamo. Evo nekoliko primjera. Tugu osjećamo kada netko premine, oboli ili dobije otkaz. Tuga nam daje prostora i vremena da skupimo snage nastaviti. Daje nam mogućnost da se uskladimo s novim životnim okolnostima. Želite li biti sretni kada izgubite dragu osobu? Sigurna sam da ne, dakle biste li se odrekli tuge?
Je li problem stvarno problem?
Iz svega ovoga čini se da te neugodne emocije ipak jesu važne u našim životima. Ne samo važne, nego prijeko potrebne. A što mi s njima radimo? Nazivamo ih problemima te ih se pokušavamo riješiti.
Osim što ih se ne možemo riješiti, nego se samo polu-uspješno praviti da ne postoje postoji još jedan problem. Polu-uspješno se praviti znači da primjerice odlučimo konzumirati tablete (bez konzultacije s liječnikom) uz koje ćemo zaboraviti da nam je loše.
Nama time ne postaje dobro. Ostaje loše, ali mi to „ne znamo“. No, kada ušutkamo te neugodne emocije, mi ušutkavamo sve emocije. Ne možemo djelomično zatvoriti „kutiju“ – ili je otvorena ili je zatvorena. Pa ju mi, u strahu od boli zatvorimo, a onda time zatvorimo i mogućnost da doživimo životnu radost.
Ipak sa mnom nešto nije u redu
Ovdje bih se više osvrnula na drugi problem koji u ovoj priči postoji. Recimo da mi ipak i dalje vjerujemo da je sreća životni standard i da s nama nešto nije u redu kad je ne osjetimo.
U tom trenutku naravno idemo potražiti rješenja. Gdje tražimo rješenja? Gore sam navela neka mjesta, a zajednički nazivnik za sva ta mjesta je: izvan sebe. Alkohol – vanjski podražaj, šoping – vanjski, hrana – vanjski, itd.
A podsjetimo se, gdje je ono problem? U nama. Dakle, unutarnji problem pokušavamo riješiti vanjskim rješenjima. To je kao da hormonalni disbalans pokušavamo uravnotežiti kremicom na licu. Možemo je mazati do preksutra i platiti je 4-znamenkastu cifru, neće pomoći.
No, da je to tako jednostavno, odavno bismo zaključili da to ne pomaže i potražili druga rješenja. Kako to da toliko ustrajemo u tim ponašanjima?
Jedna digresija vezano za ovo je da sam spletom životnih odluka živjela u različitim područjima Hrvatske (od otoka do Slavonije). Gdje god bih provela malo više vremena, od okoline bih čula „ma tu ti ljudi alkohol ne vide kao problem, zato ima toliko alkoholičara. Pio mu je djed, pio je otac, a sada pije on. Ovdje ti je to kultura. Znaš ono kad malo dijete ne može zaspati pa se umoči duda u vino?“
Tom kratkom pričom želim pokazati koliko smo u nekim ponašanjima generacijski uporni. A donosi li alkohol sreću? Niti pojedincu, a pogotovo ne obitelji. Dakle, zašto onda toliko ustrajemo u tim ponašanjima? Jer donose privid rješenja. Kako?
Samoodrživ problem
Osoba odluči potražiti sreću u alkoholu (a dok čitate vi zamislite neki sebi bliskiji primjer). Kratko zaboravi na sve probleme, no sutra su problemi isti ili veći. Što osoba tada zaključuje? Nisam dovoljno pio (ili jeo, radio, kupovao...). Ne zaključujemo mi da tražimo rješenje unutarnjeg problema u vanjskom izvoru.
Dugoročan problem leži u tome što neki provedu cijeli život pokušavajući pronaći sreću izvan sebe. Pa kad pokupuju sve što se moglo kupiti, i dalje nisu sretni. Kad pojedu sve što se moglo pojesti, i dalje nisu siti.
Što onda je rješenje?
Rješenje problema leži u tome da problem ni ne postoji. Kako to mislim? Mislim tako da smo povjerovali u veliki mit o stalnoj sreći. Profitabilne industrije ulažu veliki trud u to da ne posumnjamo ni trenutka u to. „Koristite li naš proizvod, živjet ćete sretno do kraja života“ – klasična bajka.
Ako je konstanta sreća laž, što je onda istina?
Istina je da je tuga jednako normalna kao i sreća. Da je nesigurnost jednako prirodna kao i sigurnost. Istina je da nije normalno stalno prštati od sreće. Potpuno je u redu osjećati svaku emociju koja nam dođe. Što ćemo mi s njom napraviti, to je stvar odluke. Ali, nazivati nešto prirodno i ljudsko problemom samo nas uvaljuje u stvaran problem.
Zamislite što bi se dogodilo kada ne bismo vjerovali da imamo problem? Ako se sjetimo da kupujemo rješenja problema, onda vidimo da bi tu netko prestao zarađivati, što mu nikako nije u interesu. Ali, ovdje ne želim kriviti samo industrije. Društvo je u cjelini uvjereno da nešto nije u redu kada nismo sretni 24/7. Obratite pažnju na pitanja koja postavljamo: „Što se dogodilo, što ti je bilo, zašto nisi dobro, mora postojati neki razlog...“.
A ne prihvaćamo da je razlog nekada jednostavno život. To ne znači da se ne trebamo truditi biti sretni i ispunjeni. Ali upravo u tome i leži kontradiktornost svega. U trenutku kad prihvatimo emocije koje dođu, ponovno imamo kontrolu nad svojim životom i nad time kako se osjećamo. Tek onda kada prestanemo tražiti brza rješenja za nepostojeće probleme, vratit ćemo se sebi. A tada možda otkrijemo da nas je upravo tu cijelo vrijeme rješenje čekalo.
Tek onda kad prihvatimo da sreća nije normalno stanje stvari imamo priliku uspostaviti kontrolu nad time kako se osjećamo i u konačnici postati istinski sretni.